No - rekao je Indijanac - Što čekate? PLEŠIMO !
Svaki svećenik na brigu dobije umiruće i mrtve. Bolesničku sobu, posljednji ispraćaj, groblje. To što znam ponešto o takvim stvarima, oblikuje moj život i u drugim područjima. To što znam ponešto o takvim stvarima objašnjava zašto ja ne gubim mnogo vremena na šišanje trave ili pranje automobila, na skupljanje palog lišća ili pranje suđa. To objašnjava i zašto ne trubim vozačima koji ne krenu čim se pojavi zeleno svjetlo. I zašto ne ubijam pauke. Nemam ni vremena ni potreba za takvim stvarima. To što znam ponešto o grobljima i sličnim mjestima, objašnjava zašto ponekad zalazim u Buffalo Tavern.
Buffalo Tavern je u biti bastardna Amerika. Sve rase pomješane, raskuhane i natiskane u gostionici u subotnju večer, gdje fundamentalni elementi dostižu kritičnu masu oko jedanaest sati. Katalizator je najomiljeniji orkestar u toj kući, koji se zove Dynamic Volcanic Logs. Osam manijaka koji zauvijek ostaju vjerni ambroznim vibracijama šezdesetih. Svirajući vrući rockabilly žarom koji može iscjeliti nemoćne i sakate. Bastardna Amerika dolazi u Buffalo da pije pivu, odigra partiju biljara i da pleše. Da pleše, to je najvažnije. Da maše kukovima, topće nogama, da se uznoji, vrti, vrišti - pleše. Kad dođe subotnja večer, kad Logsi opale rock n roll i masa se pomamno zavrti, smrt ne postoji.
Jedne takve večeri, taverna je doživjela invaziju motociklističkog društva; silno su se trudili da izgledaju kao Hells Angelsi, što im je i sasvim pristojno polazilo za rukom. Nemojte misliti da brkam stvari, oni nisu bili samo kostimirani kao da čekaju fimsku kameru. I nisu mirisali, ni muškarci ni njihove dame kao da im je sapun za pranje najvažnija i prva stvar u životu svakog jutra iz dana u dan. Za njima se dovukao neki Indijanac - stariji čovjek, kose upletene u pletenice, u prsluku s resicama, u hlačama s vojnog otpada i tenisicama. Bio je zaista ružan. Želio bi vas upozoriti da meni obično nije teško naći pravu riječ, i da bih vam lako i brzo mogao opisati lice tog čovjeka kad bi to imalo smisla - ali nema boljeg načina da ga se opiše, čovjek je jednostavno bio ružan. Dugo je sjedio sa svojom bočicom Budwaisera. I kad su se Dynamic Logs bacili na svoju vrištavu verziju "Jailhouse Rocka", on se napokon i pomaknuo. Odvukao se do jedne od cura koje su dojahale na motorima i pozvao je na ples. Većina bi ga dama odbila, ali nju je njegova pojava toliko zabavljala da je samo slegnula ramenima i ustala.
I da ne duljim: taj je ružan čovjek, stari Indijanac, indijanska ruina koja se jedva dovukla do dame za ples, zaista znala plesati. Kažem vam, taj se čovjek znao kretati. Ne, ništa divljega, samo stalno kretanje, lagano i bez potrersa, suptilni osjećaj za ritam, mir majstora. Okretao je svoju partnericu na sve strane svijeta ina svaki način, tako da ju je bilo krasno gledati. Plesni se podij oko njih ispraznio. Bend je usporio i na kraju utihnuo, samo je bubnjar održavao ritam. Motociklisti su ustali kao jedan i povikali orkestru da svira. I orkestar je svirao, a Indijanac je plesao. Motociklistička cura je naposljetku ostala bez daha i srušila se nekome u krilo. Indijanac je dalje plesao sam. Masa je pljeskom držala ritam. Indijanac je plesao sa stolicom. Ljudi su poludjeli. Orkestar se zamorio. Ljudi su počeli podvikivati. Indijanac je podigao ruke, kao da traži tišinu, kao da traži riječ. Pogledao je orkestar, pa ljude oko sebe, i rekao: - No, što čekate? Plešimo:
I orkestar i ljudi eksplodirali su na to kao bomba. Zaplesali su svi. Na podiju, između stolova, iza šanka i na vratima. Zaplesali su u zahodima i oko stolova za biljar. Plesali su za svoju dušu, za Indijanca, za boga i vraga. Plesali pred prijetnjom bolesničke sobe, mrtvačnice, mise zadušnice i groblja. I bar neko vrijeme, niko nije umirao.
No - rekao je Indijanac - Što čekate? PLEŠIMO !