ANASTAZIJA :
Poglavlje iz sedme knjige: "ŽIVOTNA ENERGIJA" "Zvonki Cedar Ruski", Vladimir Megre Izdavač: Udruga "Amrita" 2007. Rijeka * www.anastazija.hr * e-mail: amrita@hi.t-com.hr * www.Anastasiya.ru
ŽENA BOGINJA
- Točno je, Vladimire, misao čovjeka posjeduje nevjerojatnu energiju. Za mnoge će ono što se tom energijom može stvoriti biti nešto magično i čudotvorno, nešto što stvaraju više sile. Uzmimo, na primjer, čudotvorne ikone ... Ljudi znaju vidjeti neobične pojave, anđele. Ali pogledaj, ljudi će uvijek vidjeti samo one o kojima misle. Uvijek će vidjeti likove onih u koje vjeruju.
Još prije tisuću i po godina postojali su ljudi koji su shvaćali narav i snagu misaone energije čovjeka. O tome nam pričaju priče. Želiš li, ispričat ću ti jednu od njih.
- Želim.
- Prevest ću je s drevnoga na suvremeni jezik, a stvari koje su se prije pojavljivale zamijenit ću današnjima ne bi li se rasvjetlila bit. Najprije mi reci što najčešće radi muškarac koji je oženjen više od godinu dana? Što on radi kad dođe kući?
- Pa, mnogi, ako ne piju, onda sjede uz televizor i čitaju novine. Zamoli li ih žena, odnijet će i smeće.
- A žene? - Jasno je što žene rade - u kuhinji spremaju večeru i zatim peru suđe.
- Dobro. Neće biti teško prevesti d r e v n u p r i č u na suvremeni jezik.
***
Bilo je vrijeme kad su na Zemlji živjeli muškarac i žena. Ženu su zvali Jelena, a muškarca Ivan.
Muž bi se vratio s posla i sjeo uz televizor čitajući novine. Žena, Jelena, pripremala je večeru. Služila je mužu večeru i gunđala kako on po kući ništa pametno ne radi i kako zarađuje malo novca. Ivanu je smetalo ženino prigovaranje. Ali nije bio grub prema njoj nego je samo u sebi pomislio: "Prljavica jedna zapuštena, još prigovara. Kada smo se ženili, bila je posve drugačija: lijepa i mila."
Jednom je žena, koja je stalno prigovarala, zatražila od Ivana da iznese smeće. On se bezvoljno okrenuo od trelevizora pa pošao u dvorište. Vratio se i zaustavio na vatima pa se zamišljano obratio Bogu:
- Bože moj, Bože moj, život mi nema smisla. Zar ću čitav život provesti s tom ženom koja stalno prigovara, a uz to još i nije lijepa? To nije život nego sama patnja.
I Ivan je začuo tihi glas Boga:
- Sine moj, mogao bih ti pomoći u tvojoj nevollji. Ja bih ti mogao dati prelijepu božicu za ženu, no susjedi bi se zaprepastili zbog velike promjene u tvome životu. Napravimo tako da ću ja tvoju ženu postupno mijenjati te će se u nju useliti duh božice, a i proljepšat će se izvana. Ali zapamti, želiš li živjeti s božicom, i tvoj život treba biti dostojan božice.
- Hvala Bože. Svaki muškarac može promjeniti svoj život radi božice. Reci mi samo kad ćeš moju ženu početi mijenjati?
- Najprije ću je odmah malo izmijeniti. Svakog ću je trena malo mijenjati nabolje.
Ušao je Ivan u kuću, sjeo u naslonjač, uzeo novine i ponovno uključio televizor, ali mu se nije dalo ni čitati ni gledati film. Jedva je čekao da pogleda i vidi je li mu se žena barem malo promijenila.
Ustao je i otvorio kuhinjska vrata. Naslonio se ramenom na dovratnik i počeo pažljivo promatrati ženu. Bila mu je okrenuta leđima, dok je prala suđe što je ostalo poslije večere.
Jelena je najednom osjetila pogled pa se okrenula prema vratima. Pogledi su im se susreli. Ivan je promatrao ženu i mislio: "Ne, nema nikakvih promjena na mojoj ženi."
Jelena je primjetila neobičnu pažnju muža i ništa ne shvaćajući popravila je kosu, dok joj se pojavilo rumenilo na obrazima te je upitala muža:
- Ivane, zašto me tako pažljivo gledaš?
- Muž se nije snašao što bi rekao, nego se i sam zbunio pa progovorio:
- Ne bih li ti možda trebao pomoći oprati suđe? Ne znam, pomislio sam ...
- Suđe? Ti bi meni pomogao? - mirno je upitala začuđena žena skinuvši uprljanu pregaču. - Ali ja sam ga već oprala.
"Ma nevjerojatno, kako li se samo vidno mijenja", pomislio je Ivan. "Najednom se proljepšala." Pa je počeo brisati suđe.
Slijedeći je dan Ivan žurio s posla kući očekujući s nestrpljenjem da vidi kako se njegova dosadna žena pretvara u božicu. "Što ako je od nje postala prevelika božica, a ja se nisam nimalo promijenio?" Pomislio je. "Bolje mi je kupiti cvijeće da se ne bih osramotio pred božicom."
Došavši do kućnoga praga, Ivan je bio kao opčinjen i stajao je posve zbunjen pred otvorenim vratima. Jelena je pred njim stajala u svečanoj haljini, toj koju joj je kupio prošle godine. Kosa joj je bila uredna i nosila je vrpcu. Ivan se zbunio i nespretno joj dodao cvijeće ne odvajajući od nje pogleda.
Jelena je uzela cvijeće i blago uzdahnula. Spustila je kapke i zarumenila se.
"Ah, kakve su u božice prelijepe trepavice! Kako su nježne! Kako je začudna njezina unutarnja ljepota i kako je lijepa izvana!" Mislio je Ivan.
Uzdahnuo je ugledavši stol s priborom za jelo i dvije upaljene svijeće, s dva pehara i božanskom hranom privlačna mirisa.
Sjeo je za stol. Nasuprot njega je sjela Jelena. Tek što je sjela iznenada je ustala i progovorila:
- Oprosti, zaboravila sam ti uključiti televizor. Evo donjiela sam ti i nove novine.
- Neće mi se gledati televizor ni čitati novine. Oni uvijek o jedno te istome - iskreno je odgovorio Ivan. - Bolje reci kako bi sutra željela provesti subotu.
Posve se začudivši, Jelena mu je odgovorila:
- A ti?
- Ma kupio sam nam dvije karte za kazalište. No možda bi danju željela poći u kupovinu? Kad već idemo u kazalište moramo svratiti u trgovinu i kupititi ti pristojun haljinu za kazalište.
Ivan se zamalo zaletio i progovorio svete riječi: "pristojnu haljinu za božicu". Zbunjeno ju je pogledao pa uzdahnuo. Ispred njega je za stolom sjedila božica. Lice joj je sjalo od sreće, a oči su joj blistale. Blago se smješeći tražila je odgovor.
"O, Bože, kako li su samo prelijepe božice! Bude li ona postajala svakim danom sve ljepša, hoću li i ja postati dostojan božice?" mislio je Ivan kadli mu je najednom sinula misao: "Moram uspjeti, moram uspjeti dok je još božica pokraj. Trebam je zamoliti tražiti od nje da mi rodi dijete. Bit će to moje dijete i dijete prelijepe božice."
- Ivane, o čemu misliš? Ne vidim li nemir na tvome licu? - upitala je Jelena muža.
Sjedio je Ivan uznemireno ne znajući kako izreći skrovitu misao. Neće li se našaliti zatraživši od božice dijete? Takav mu dar Bog nje obećao. Ne znajući kako reći ono što želi, Ivan je povlačio stolnjak i zacrvenjevši se progovorio:
- Ne znam... Mogu li?... Pa, htio sam reći... Da, ja već dugo želim od tebe dijete, pelijepa božice.
Jelena je prišla mužu. Iz očiju, punih ljubavi, spustila joj se na rumeno lice, puno sreće, suza. Metnula je Ivanu ruku na rame i ugrijala ga toplinom daha.
"Ah, noć je prošla! Ah, to jutro, taj dan! O, kako je prelijep život s božicom!" razmišljao je Ivan dok je oblačio drugog unuka da ga povede u šetnju.
***
Vladimire, što si shvatio iz ove priče?
Sve sam shvatio. Bog nije pomagao Ivanu. On je jednostavno čuo glas Boga. Ivan je učinio iz svoje žene božicu zahvaljujući svojoj misli.
Naravno. Točno je da je Ivan svojom misli stvorio sreću. On je učinio svoju ženu božicom i sam se promijenio. Ali je Bog pomogao Ivanu.
Kada?
Još onda dok je Bog svakome sve dao, dok je još smišljao stvaranje čovjeka i prvome stvorenome sve to objašnjavao. Prisjeti se Božjih riječi iz "Stvaranja". "Moj sine, ti si beskrajan i vječan! Tvoje stvaralačko maštanje je tvoj dio!"