"IZVORNA MUDROST - Priče o prastarom načinu stjecanja znanja" Robert Wolf
Priče u ovoj knjizi govore o stvarnim ljudima koji su prije samo generaciju ili dvije živjeli vrlo jednostavnim, ali duboko ispunjenim životom … nisu se natjecali, već međusobno surađivali … njihova sjećanja su bila jasna, nezatrpana svim tim ispraznim činjenicama koje mi nazivamo "informacijama" … Ljudi su pjevali i plesali, a najviše su sjedili u krugu oko vatre ili pod hladovinom neke krošnje i pričali su priče. (10)
… živjeli su u sadašnjem trenutku. (16) Svaki im je dan prazna stranica koju će ispisati život. (124)
To je bila stvarnost u kojoj se stvari znaju izvan razmišljanja. (120)
Drugačije vrednote nisu pogrešne, samo su drugačije.
Neka ove priče pomognu i drugima da se sjete, da spoznaju činjenicu da "Ja jesam dio Svestvornog". (17, 196)
* * * O Smti * * * *
… a kada smo ušli u naselje bilo je izuzetno tiho: nije bilo pjevanja, šale ni smijeha … rekli su nam da je toga jutra umrlo dojenče staro tek dva dana. Rekli su nam da su svi u naselju vrlo žalosni … sjedili smo oko tjelešca na jastučiću.
Ništa nismo govorili. Bilo je očito tko su roditelji dojenčeta. Imali su možda šesnaest ili nešto više godina. majka je sjedila gotovo u fetalnom položaju, sasvim skupljena. Suza bi joj svako malo kliznula niz lice. Nije ih pokušavala sakriti ili brisati. Mladić, otac, sjedio je uz nju. Gledao je na svoju umrlu curicu sa izrazom tolike žalosti na licu da mi je to slamalo srce. Povremeno bi se nagnuo i pogladio svoju ženu po kosi ili bi ju primio za ruku.
Dopustili su nam da s njima podijelimo njihov bol. Bio je to nježan bol: bez glasnog plakanja, bez čupanja kose, no očito vrlo dubok bol koji će ostaviti trag u njihovom sjećanju.
Konačno, možda nakon što smo jedan sat tako sjedili u kolibici, muškarac srednjih godina se uspravio i zapitao da li netko ima kutiju u kojoj bi sahranili tjelešce.
… curicu je trebalo sahraniti s nečim što joj je bilo blisko tijekom dva dana njezina života … djetešce su položili u kutiju koja nije imala poklopca, a netko je uzeo navlaku da ju stavi na grob.
Sredovječni muškarac, očito svećenik ili šaman, kutiju je pronio kroz naselje. Slijedili smo ga u neurednoj povorci sve do ruba naselja gdje je nekoliko dječaka stajalo oko rupe koju su iskopali. Držeći kutiju u ruci, šaman je pričekao da se svi okupimo oko groba; bilo nas je nešto više od deset. zatim je koraknuo u rupu i obratio se umrlom djetetu držeći kutiju pod jednom rukom:
"Ti, Žalosni smo što te moramo pozdraviti. Doputovala si izdaleka da bi nam se pridružila, put je trajao devet mjeseci, u mraku. A sada, kada si izašla, tako brzo moraš otići. Evo," sagnuo se i uzeo prstohvat zemlje,"ovo je zemlja. Zemlja je ono od čega je svijet napravljen. Nikada nisi okusila zemlju, no to je ono od čega je napravljen ovaj svijet." Nježno je stavio nešto zemlje na usnice umrle djevojčice. "Evo, kušaj! Barem ćeš osjetiti nešto od okusa ovoga svijeta prije nego se vratiš. Majka ti je jako žalosna što tako brzo odlaziš. Otac ti je jako žalostan. Svi smo mi žalosni, ali znamo da moraš ići." Zastao je, pa rekao: "Puštamo te da odeš."
Šaman, do tada nagnut nad kutijicu, sada se uspravi. Pogledao je trojcu ili četvoricu dječaka koji su stajali uz rub groba i obratio im se. Njegov se glas promijenio, postao je snažniji i glasniji. "Vi, dečki, dobro slušajte što govorim. Zapamtite to jer kad ja odem, vi trebate nastaviti. Čujete li me? Slušate li? Pozorno slušajte, vi koji to morate nastaviti."
Stavio je kutiju u grob i brzo je pokrio s nešto zemlje. Dječaci su nabacali još zemlje svojim rukama, sve dok rupa - mala rupa za tako malo tjelešce - nije bila napunjena. Navlaka veličine maramice koja je bila blizu djetešca stavljena je na tu zemlju. Navlaka je zatrpana zemljom, a zatim su još tu malu humku prekrili kamenjem. Otišli smo. (83-84)